U
senci kruške suve na kraju parka
Ko
iz zemlje da je nikla klupa stara
Nakrivljena
ćuti pokraj malog jarka
Ostavljena
(tužna) bez imalo žara
Niko
je ne gleda niti ikom znači
To
što je kriva i bez sedalnog dela
Od
nje su drugi uvek bili jači
Te
je zbog njih jadna poodavno svela
Do
klupe (iz daleka) došao da svrati
Starac
što bez štapa ne može da hoda
Iz
mladosti vreme želeći da vrati
Uspomene
bere s nebeskoga svoda
Sećanje
na dragu on ka klupi nosi
Nežno
je prstima po naslonu dira
Kao
što je nekad devojku po kosi
Mazio
kao na klaviru da svira
Traži
srce koje tu je urezao
(Na
dasci još pre više od pola veka)
Sa
dva slova ga je (seća se) vezao
Da
ih uvek ljubavi zapljuskuje reka
Milujući
slova (njemu važne znake)
Po
naslonu klupe starac ljubav prosu
Ugleda
kroz krošnju suve kruške zrake
Koji
ga na njenu podsetiše kosu
Odmah
tu kraj klupe u malenom jarku
Ugledavši
odsjaj sunčevih zraka
Seti
se očiju najlepših u parku
Koje
behu jače i od mrklog mraka
U
treptaju oka prođe mladost cela
Iznad
klupe spazi golube u letu
Kao
da su deo mladinoga vela
Odoše
ka nekom nepoznatom svetu
Nada
još lagano u grudima veje
Ne
da da se ugasi taj ljubavi plam
U
srcu ga nosi pa mu dušu greje
Dok
sa štapom šeta po belom svetu sam