U gradiću Stara Palanka na severu zemlje, gde se fudbal odavno ne igra, stadion se koristi za vašare i slične manifestacije. Iza južne ograde stadiona se raširilo gradsko groblje, a na istočnoj strani stadiona, iznad nekadašnjih svlačionica, je nadzidana kafana – „Kod Spase“. Na svega dvadesetak metara od Spasine kafane pod starim kestenom, koga je jesen već dobrano otresla, je još nekada davno postavljena klupa. Na sada već nakrivljenoj i oštećenoj klupi se šćućurio Radovan koji, vidno narušenog zdravlja, škilji u pravcu groblja. U njegovoj blizini se začuše nekakvi koraci, sve jače i jače, pa tajac. I sam Radovan je shvatio da je neko prišao klupi, ali ga to uopšte nije interesovalo. „Je l’ slobodno?“ – grobnu tišinu prekinu umilan ženski glas. „Slobodno“ – nezainteresovano joj odgovori Radovan ne pomerajući pogled. Ona sede na klupu pored njega, pogleda ga i sažaljivim glasom ga upita – „Poznavali ste ga?“ „Nisam, samo mu... zavidim“ – odgovori joj Radovan, duboko uzdahnu i ne pogledavši svoju sagovornicu nastavi – „Spasio se.“
Uto poče da duva neki jak vetar koji, za kratko vreme, donese crne oblake. Dan se u trenutku izgubi bez traga, a onda, kao na filmu, počeše istovremeno grmljavina i snažan pljusak. Njih dvoje, iznenađeni, hitro ustaše te osvrćući se počeše u svojoj blizini da traže zaklon. Spas su jedino mogli naći u kafani „Kod Spase“ te utrčaše u hodnik. U to vreme u kafanu počeše utrčavati i ljudi sa groblja. Svi, osim njih dvoje, produžiše u salu za ručavanje. Rođak preminulog ih, videvši ih u hodniku, ljubazno pozva da uđu. „Mi nismo...“ – htede Radovan da mu objasni da oni nisu bili na sahrani, a domaćin ga ljubazno prekinu rečima – „Znam da niste gladni, ali običaji su takvi. Valja se. Nešto malo za dušu pokojnika.“ Uđoše i ispoštovaše običaj.
Raziđoše se tamni oblaci. Sunce je opet zasjalo, a njih dvoje, kao da se poznaju, hodaju jedno pored drugog trotoarom koji se posle kiše cakli poput ogledala. Na početku svako o sebi reče osnovne informacije u cilju upoznavanja, posle čega nastade tišina. Radovan, tihim i nesigurnim glasom, prekinu to kratkotrajno ćutanje – „Ovo mi je, Danice, prvi obrok od preključe i da nije bilo kiše...“ – uzdahnu duboko, pogleda u nebo te nastavi svoje ispovedanje – „Da me ne shvatiš pogrešno, nisam ja bio lenj, niti sam bio neodgovoran. Ustvari, možda bi se moglo reći da sam bio neodgovoran u jednom periodu života... Celog života sam radio težak posao na građevini. Razboleo se, žena umrla, a deca k`o deca... svako na svoju stranu. Ostao sam sam. Ma neka mi je, roditelji me terali u školu, a ja bežao iz nje. Eto, jedino sam tada bio neodgovoran i to mi se sada vraća... Da sam nešto završio, sad bi to bila druga pesma.“ Danica samo klimnu glavom, dajući mu tako do znanja da ga je razumela, ali mu ništa ne reče, ne želeći da se odmah na samom početku njihovog poznanstva upušta u bilo kakvu raspravu.
Gledajući ga neko vreme, tako skrhanog, ona shvati da će morati da preuzme ulogu vođe. „Znaš šta Radovane, predložiću ti nešto“ – reče mu Danica, pogleda ga strogim profesorskim pogledom, pa nastavi – „Nešto moramo da preduzmemo po pitanju naših života...“ „Šta mi tu možemo? Da li se mi tu išta pitamo? Zavisi li išta od nas?“ – Radovan joj uputi čitav niz pitanja, koja bi joj svaki čovek, bez nade i vere, uputio. Ona odmah, svojim strogim profesorskim glasom, pokuša da ga povrati iz apatije – „Nemoj tako. Ima tu stvari na koje možemo uticati. Nemoj biti toliko negativan, to ne valja. Moramo pozitivno razmišljati... Već je kasno... Najbolje je da sada odemo svojim kućama pa ćemo sutra, kad se vidimo, pričati o tome.” Tako je i bilo. Pošto su se dogovorili u vezi sa sutrašnjim susretom, svako, natovaren svojim brigama, krenu svojoj kući.
Sutradan je Radovan malo poranio, seo na klupu i obeshabreno gledao u pravcu opustelog groblja. Danica je došla u dogovoreno vreme i samo što je sela do njega, on poče sa svojom malodušnom pričom, kako su džaba dolazili, jer neće biti ni jedne sahrane. Ona mu blago, kao bratu, položi ruku na rame i utešnim glasom mu objasni da zbog toga ne treba da se brine, jer u gradu uvek postoji neko mesto gde se sprema više hrane nego što im je potrebno. „Pridružiti im se u jelu ne znači krađu. Prvo materijalna baza pa tek onda duhovna nadgradnja! Je l` tako? ...U dolasku ovamo videla sam u susednoj ulici svadbu. Ušunjaćemo se u svatove, sesti za neki sto na kraju kao dalji rođaci i... to je to.“ Radovan se nasmeši – „Nemoj samo da bude kao u onom vicu: mi smo s mladine strane...“ Oboje se slatko nasmejaše te krenuše ka ulici iz koje su dopirale muzika i vriska. Ušunjaše se u svatove, a dalje je sve prošlo kao što su i planirali. Jelo, piće, muzika... Radovan jedva dočeka da izađu na ulicu kako bi je upitao – „Boga ti Danice, jesi li ti završila neku školu?“ „Jesam“ – sa ponosom mu odgovori Danica – „U gimnaziji sam bila učenik generacije, a na fakultetu odličan student... Odmah sam dobila posao u gimnaziji kao profesor marksizma, a kada je u društvu prestala potreba za tim, radila sam kao recepcionerka u hotelu do njegovog zatvaranja. Napunila sam šezdesetu, čekam rešenje za penziju, i živim u stanu bez struje. Isekli je... Nemam odakle da je plaćam.“ Radovan je iznenađeno pogleda – „Sada mi ništa nije jasno... Ja sam sve vreme mislio da se patim samo zato što sam bez škole...“ – raširi ruke i glasno, kao da se raspravlja sa nekim, reče – „Ništa mi nije jasno!“
Trećeg dana Danica je, dolazeći u običajeno vreme, pogledala u pravcu klupe, na kojoj je već sedeo Radovan te mu se obradova. Dok mu je prilazila počela je glasnije da priča kako bi je čuo – „Sinoć kad sam se vratila kući vidim u sandučetu pismo. Otvorim ga kad ono rešenje za penziju! Radovane, čuješ li me?“ – skroz mu priđe i nastavi – „Re-še-nje!“ Radovan je sedeo na klupi otvorenih očiju, kao da gleda u pravcu groblja. Nije disao. Danica mu opipa puls. Ništa. Nežno mu dlanom pređe preko lica, zatvori mu oči te ga polako položi na klupu, kao da spava. Na pitanje zabrinutog prolaznika – „Šta mu je?“ Danica mu tiho odgovori – „Spasio se.“

