Kao da je prošlo leto,
noćima već studen bije.
Oblak bušan k`o rešeto,
tvrđavu nam staru mije.
Umetnici svetski, naši,
majstori su svog zanata.
Sviraju nam, sve se praši,
k`o da rade iz inata.
Na klaviru i gitari,
muzičari dični, slavni,
virtouzi to su pravi,
u tom svetu – uvek glavni.
Publika je naša – svetska.
Baš nam takva čuda gode.
U glavi nas ponos pecka.
Svi putevi u Niš vode.
Muzičari zvuke pletu,
svirka nežna kao svila,
jasno je već celom svetu,
ne može se bez Nišvila!

