Ovo što ću sad da vam ispričam se retko dešava, al’ je živa istina. Pričao mi neki Krstivoje, pašenog mog najboljeg drugara Svetozara.
Napolju je bio lep proletnji dan, parkovi puni, a mi se uvukli u Gradsku kafanu (a, gde drugo?!) i pričamo neke svoje priče u koje, osim nas samih, malo ko može da poveruje. Što bi mladi rekli: puštamo si filmove... Ma, znate već kako to ide u kafanama, i da ja sada ne trošim više reči na opis te opštepoznate kafanske atmosfere, uglavnom, primetimo ti mi da je Krstivoje nekako odsutan. Svi nešto pričaju, komentarišu, šale se, samo on ništa. Ćuti.
„Šta je, Krstivoje?“ – pitamo ga, kad on odmahnu rukom te kratko odgovori – „Ma, ništa.“
„Kako ništa? Reci brate, da pomognemo ako možemo! Izbaci taj teret iz sebe. Zar ne vidiš da ćeš da izgineš tako... “ – navaljivasmo mi uporno, želeći da mu pomognemo.
On primače cigaretu usnama, duboko udahnu dim da bi ga neko vreme samo mirno držao u sebi, razmišljajući valjda šta mu je činiti, a onda ga snažno izduva u pravcu lustera koji nam je svima visio nad glavama, pogleda nas te otvori dušu.
„Ovako je to bilo...“ – poče nesigurno Krstivoje i snažno utisnu onu svoju cigaretu u prepunu pikslu te je tako ugasi.
Selo, kome sam ja sada već i ime zaboravio, ima svega stotinak kuća, a žitelji tog sela se pretežno bave poljoprivredom, u stvari uglavnom povrtarstvom i vrlo malo stočarstvom. Svadba, o kojoj nam je Krstivoje pričao, je bila prva posle pet-šest godina u tom selu. Udavala se, kaže, neka Veselinka, lepuškasto devojče, vesele prirode, koja je volela uvek da bude glavna, da izlazi do kasno, druži se... Ma, sve, samo da ne radi na zemlji. Bila je ubeđena da se rodila na pogrešnom mestu, kaže, pa je rešila pošto-poto da ispravi tu grešku majke prirode. Upisala je ona i fakultet, ali se sve završilo samo na tom upisu, jer je previše izlazaka, a premalo učenja, rezultiralo ekspresnim povratkom kući, odnosno njivi. Svega dva meseca rada na njivi joj je bilo dovoljno da donese jednu vrlo važnu životnu odluku. Rešila je da se uda i tako, za sva vremena, ostavi njivu i preseli se kod muža u grad.
Elem, cela ta priča ne bi ni došla do Gradske kafane da mladoženja nije bio Krstivojev sinovac Blagoje, za koga on kaže da je vredan, miran i povučen momak... I tu sad stvari počinju ozbiljno da se komplikuju, jer, koliko sam ja razumeo Krstivoja, njih dvoje su se samo površno poznavali. Tu godinu, dok je ona navodno studirala u našem gradu, oni su se negde, nekako upoznali. Gde i kako, to niko ne zna, jer Blagoje, u to vreme, uopšte nije izlazio, već je uveliko radio kod oca u radionici, spremajući se da preuzme posao.
E sad, vidiš ti kako to život ume da udesi: jedna osoba ulazi u brak da bi se kurtalisala teškog posla, a druga da bi zasnovala porodicu i tako dala smisao svom svakodnevnom teškom radu.
I da ja sad tu ne dužim mnogo, dalje je sve išlo po propisu, odnosno kako to običaji nalažu. Devojačko veče je uz „živu“ muziku trajalo do ponoći, dok je momačko veče bilo dosta skromnije. Uglavnom, ujutru se mladoženjini okupiše, napraviše kolonu i krenuše po mladu. Usput su se, priča mi Krstivoje, šalili, pevali... Ma, znaš već kako to ide.
I tako, uđoše oni u selo, brzo nađoše mladinu kuću i odmah počeše sa trgovinom – „Pošto mlada?“ – pitaju jedni. „Nemate vi toliko para“ – odgovaraju drugi – „Nego imate sreće, danas je mlada na akciji...“ I tako dalje, i tako dalje, znate već kako se svatovi zamlaćuju u takvim situacijama. I da ne dužim, njeni je prodadoše, ovi drugi je kupiše i svi se onako srećni uhvatiše u kolo.
Krstivoje zagleđivaše snajku pa mu, kaže, beše milo što je mnogo lepa te prevari sebe i u svoj toj muci, koju je nosio u sebi k`o najteži teret, se nasmeši i tiho nam reče – „Znaš kako to ide, i pamet je u životu bitna, ali čovek pridaje neki poseban značaj lepoti.“ Šta da ti kažem, drago čoveku. Drago mu je što će mu se familija prolepšati.
Završi se i to kolo, ponovo svi uđoše u limuzine i uz buku sirena, na mladino veliko zadovoljstvo, napustiše selo.
Stigoše ispred opštine te uđoše u salu za venčanje. I dok su mladenci stajali ispred matičara, on poče sa pitanjima – „Da li vi, Veselinka, svojom slobodnom voljom... itd... itd... uzimate za muža ovde prisutnog Blagoja?“ Krstivoje kaže da mu se čini da matičar nije ni završio sa pitanjem kad je Veselinka kao iz topa uzviknula – „Da!“ Na isto pitanje, upućeno mladoženji, Blagoje potvrdno odgovori i tad nastade opšte oduševljenje. Ljubi se svako sa svakim i u toj gužvi, kaže Krstivoje, ko će da vodi računa o tome ko koga više puta ljubi... i zašto. Ono na kraju „I zašto!“ je Krstivoje posebno naglasio, dok mi je ukočeni kažiprst držao pred nosem.
Uglavnom, on je primetio da je harmonikaš dva puta čestitao mladoj i to drugi put nekako čudno – „Gledam, ne mogu da verujem“ – priča mi Krstivoje, a ja sam, gledajući njega, imao utisak da će svakog časa da zaplače.
Okrene se on prema svojoj ženi Gospavi i kaže joj za to, a ona, žena k’o žena, mu reče da treba da ga bude sramota što se već na samom početku svadbe napio i da je bolje da ćuti, nego što priča gluposti. Posle venčanja odigraše još jedno kolo ispred opštine, a onda pravac – restoran.
U restoranu muzika trešti bez prekida, kolo se igra, peva se, vrišti... Ma, ludnica. Krstivoje, kaže, zauzeo poziciju tako da mu harmonikaš i mlada budu stalno na oku i ne mrda. Kaže on, nije prošlo ni sat vremena kad mu priđe njegov treći brat Stanoje i došapnu mu – „Vidiš li ti, bato, kako onaj harmonikaš pilji u našu snajku?“ Krstivoje ga pogleda te mu odgovori – „Ja ne smem ništa da kažem. Čim ja progovorim odmah me ova moja poklopi kako sam pijan pa lupam gluposti, a ja sam se samo jednom u životu napio i od tad samo dolivam!“ Obojica prasnuše u smeh, priča mi on, a žene, u znak protesta, okrenuše glave na drugu stranu. Krstivoje potom podiže obrve, pogleda brata i tiho mu, da žene ne čuju, reče – „Primetio sam ja to još u opštini. Đavo je ova naša snajka.“ Stanoje klimnu glavom – „Daj Bože da ovaj naš bizgov izgura jednu godinu sa njom...“ Onda se, kaže Krstivoje, kao po nekom pravilu uključi Stanojeva supruga koja, inače, sve čuje k’o Indijanac – „Stani Stanoje... Stani Stanoje, ne stao nikad, dabogda!“ Od sve muke, priča mi Krstivoje, došlo mu da se smeje.
I ništa. Muzičari odložiše instrumente, poče pauza, a on, Krstivoje, onako iz potaje, k`o vojnik izviđač na frontu, posmatra harmonikaša i mladu i ne ispušta ih iz vida. Kad odjednom, kaže on, harmonikaš priđe mladoj, dok je mladoženja pričao sa nekim gostima, nešto joj došapnu i ode ka izlazu. „Posmatram mladu...“ – kaže Krstivoje – „...sav treperim od uzbuđenja, a ona kao da se lomi. Vidim, kida se. Nije joj nešto... Kako da ti to opišem? Kao kad čovek u kratkom vremenskom roku mora da donese neku vrlo važnu i tešku odluku... Ono kad treba da izabereš nešto, a ne znaš šta.“
Krstivoje se pridiže, ne ispuštajući je iz vida, kad, kaže mi on, ustade mlada te krenu i ona ka izlazu. On se primače bratu i tiho mu na uvo reče da ostali ne čuju – „Stanoje, ode nam snajka.“
Ustadoše obojica i brzo krenuše ka izlazu. Jedva su se, priča mi on, probijali kroz onu gužvu, al’ uspeše nekako da se dokopaju vrata i da izađu napolje. Stojeći tako pod velikim zakrivljenim tremom, koji je natkrivao restoranska ulazna vrata, posmatrali su u daljini neke siluete na motoru, kako se gube u oblačiću prašine koji je ostajao za njima. Pred njihovim očima se, kaže, onaj beli veo, što se otkačio mladoj sa glave, šepurio na povetarcu, i prkosno lelujao kao da ih je namerno provocirao. Došlo mu je, kaže, da pukne od muke i besa.
„Gledam burazera...“ – priča mi Krstivoje – „...a gleda i on mene. Šta ćemo? Ćutimo. Okrenusmo se ka vratima te pogledasmo unutra – sve normalno. Niko ništa ne shvata... Niti ja nešto shvatam.“
Tu ti on prekinu sa pričom, primače čašicu usnama i energično je iskrenu. Namršti se i, onako razočaran, gledajući u onu, sada već praznu, čašicu nešto promrmlja, zatim je prosto zakuca za astal, ustade te i on, kao i ona mlada, ode bez pozdrava.

