Zašto đavolu,
odmah,
ne rekosmo
da je đavo?
Prepoznali smo
te umazane bele haljine
koje je navukao na brzinu,
i tu nabubrelu njušku
kojom je raspirivao žar,
i taj dug i pogan jezik
kojim je palacao u slavu zla,
i te crne i prljave ruke
kojima je prenosio ugarke
od vrata do vrata,
i te očnjake duge i krvave
na licu umazanom
ukradenim medom.
Zašto đavolu,
odmah,
ne rekosmo
da je đavo?
Juče nam kapiju zaključavao,
u mrak nas terao,
a danas je širom otvorio
i ključ gazdi svome predao.
Juče nam u tuđe kolo
zabranjivao,
a danas nas tera
da zapušenih ušiju
ulazimo u nj.
Dojučerašnji prijatelji
postadoše neprijatelji,
a neprijatelji
prijatelji.
Zašto đavolu,
odmah,
ne rekosmo
da je đavo?

